Spone s kopnom

Zaustavljam se zapanjeno promatrajući smolu kako se ljepljiva cijedi iz masivnih debala, i plamteće cvjetove geranija, zvončića, bugenvilija i oleandara, i pomidore i tikvice što zriju u povrtnjacima, nabrekle i teške, poprskane blatom od zalijevanja, i čini mi se da sam sasvim blizu svojoj suštini u svemu tome čudesnom životu što snažno tuče iz suhog i prašnjavog tla i razdire koru voća da bi slatkim sokovima pojio ose.

“Prolaze brodovi, trube u čast, zvone na uzbunu.” Na terasi gostionice u trajektnom pristaništu u Ublima pogled mi počiva na liticama izlokanim valovima i izbijeljenima solju nad kojima se diže bujno zelenilo borova i česmina. Hanibal Lucić došao je po redu plovidbe u deset i trideset i donio nam svježe novine. Gostioničarka Ramona penje se skalinama i nudi me naramkom vijesti. “Bože sačuvaj!” zgranem se. Međutim, teško je raskinuti sve spone s kopnom. Luka, naš domaćin, u ponedjeljak je zvao na janjetinu ispod peke jer ipak je on hrvatski general i red je da počasti na Dan pobjede. “Ručali smo meso, glodali smo kosti dobrih životinja”, kad je netko uključio televizor i lastovsku tišinu, u kojoj se čuje kad netko na drugom kraju uvale zvecka escajgom, ispunila je dernjava i zviždanje premijeru Zoranu Milanoviću, a ja sam začuđeno zinuo, s janjećim rebrom zaustavljenim na pola puta do masne gubice. Prizori su bili nestvarni. Nije mi išlo u glavu da veći dio godine ja živim s ljudima na televiziji. Činili su se strašno daleko. Kako su vikali u Kninu, mogli su vikati i u Bangladešu. Hrvatska mi je odavde, s otoka, djelovala bolesno. Zajapureni i znojni muškarci, na plus četrdeset Celzija nepromišljeno umotani u zastave od najlonskih vlakana, izgledali su kao gomila koju su autobusom nekakve psihijatrijske bolnice doveli da Milanoviću dobacuju da je izdajnik, jugoslavenski smrad i komunističko kopile. Zašto bi inače itko normalan izvikivao takve očite izmišljotine? Tip na pozornici po mnogo osnova zaslužuje kritike, pa i uvrede, ali Jugoslaven i komunist, brate, nije. Gnjev i gorčina demonstranata morali su biti manifestacija nekakve mentalne sjebanosti. Drugog objašnjenja nisam nalazio.

Pristanak na ludilo

No, Milanović je to valjda zaslužio jer je pristao na njihovo ludilo. Ni on zaista nije bio primjer duševno zdrave osobe dok se promuklo nadvikivao s prostacima, a trenutak u kojemu me je sasvim porazio bio je kada je “odao priznanje prvom predsjedniku Franji Tuđmanu”. Zoran Milanović, naravno, ima svako pravo lijepo govoriti o pokojnom predsjedniku, ali pred nekom drugačijom publikom. U Kninu na Dan pobjede to je jadno i ulizivački. Gledajući ga kako laskajući Tuđmanu beznadno pokušava utišati one čiju naklonost nikada i ničim neće steći gotovo sam zažalio da mu samo viču, da uspaljena rulja nije i za kamenjem posegnula. Program se zatim nastavio reportažom s teferića u Čavoglavama, gdje je njihov najveći sin Marko Perković Thompson došao motociklom se probijajući kroz razdragani narod. To je naš stari običaj. Kud će Thompson drugačije, nego na Harley Davidsonu. I ćaća mu ga je jašio. Kome god u grudima hrvacko srce bije, došao je toga dana u Čavoglave, s izuzetkom Ante Gotovine koji je, kao i lani, imao nekog neodgodivog posla, a nitko da mu reče: “Ante, đavlu i rađa. Neće tune uteć, proljudikaj se zeru sa zemljacin.”

Neobična zahvala

Kamera je negdje pod nekim šatorom tada uslikala grupicu mladića s patriotskim natpisima na majicama. “Hvala ti, Bože, što sam Hrvat”, pisalo je jednome, a ja sam zaključio kako mi je dosta toga freak showa. Ustao sam i pošao brati smokve. Ali, ona mi glupost nije htjela otići s pameti. “Hvala ti, Bože, što sam Hrvat”, ponavljao sam u mislima zaprepašteno. “Nema na čemu, sinko”, odgovorio bi zacijelo Bog, nešto se i čudeć neobičnoj zahvali. Dugo mi je trebalo da otrgnem od te mahnitosti. Istom kad sam zaronio u modrinu i pljunuo slanu vodu, obrisao se i legao na plaži, duša mi je počinula u uzvišenoj prirodi, “u hladu bora, pod zidom čempresa”. U jednom od onih trenutaka kakvi meni materijalistu i bezbožniku inače rijetko dođu osjetio sam se djelićem jednog velikog smisla i sve mi je odjednom bilo dobro. Ako ne razgovarate s Bogom, Lastovo je sa svojim beskrajnim zvjezdanim nebom idealno mjesto da ponovno počnete. No, lastovski Bog ne zna za Srbe ni Hrvate. Naš otočni Stvoritelj ne pravi razliku među bićima, On svaku vlat trave i svakog grdelina što se na tanušnim nožicama ljulja na tamarisu ljubi jednako kao čovjeka. Završavam ovo u tri u noći na terasi iznad uvale, a jedan mi je zeleni skakavac došao na kompjutor. Šeta mirno gore i dolje rubom ekrana ne izjašnjavajući se ni da mu se sviđa ni da mu se ne sviđa ovo što sam napisao. Ogromna je beštija. Ponosni potomak jednog od onih skakavaca s kojima je Jahve u staro doba upropastio Egipat. Zaustavim se i gledam ga misleći kako mi je on u ovome trenutku bliži od ijednog Hrvata koji je ikad živio na svijetu.