Sva već doslovno polomljena od iscrpljujućeg posla i svakodnevnih obveza odlučila sam s dragim pronaći mjesto gdje ćemo provesti miran, tih, opuštajući godišnji odmor; daleko od gradske vreve, bučnih ljudi, gužve, šušura i rojeva turista. Izbor je pao na Lastovo – jedan od najudaljenijih i najosamljenijih jadranskih otoka, koji je zbog svojih prirodnih ljepota i očuvane bioraznolikosti proglašen parkom prirode.

Dalek je put do Lastova, istina. Po meni – na sreću. Mislim da je to jedan od razloga zašto njegove ljepote još uvijek nisu napale horde turista. Osim što je dalek i naporan taj isti put do Lastova je poprilično skup ukoliko idete automobilom i ukrcavate se na trajekt. Ali sve se to itekako vrati natrag jednom kad se iskrcate na tom otoku.

Naš trajekt je kasnio više od dva sata. Nestrpljivo smo ga iščekivali u Vela Luci – zbog vrhunca turističke sezone došao je tek iza 22 sata. Tad smo se konačno ukrcali u taj svijetleći divovski jadranski Enterprise po imenu “Korčula” i po mrklom mraku otisnuli se na pučinu. Dva sata tihog zujanja brodskih motora, a nigdje na obzoru naznake kopna…nakon par sati zujanja ugledali smo nekoliko svjetala u daljini. Ispostavilo se da su tih nekoliko svjetala trajektno pristanište i selo Ubli na Lastovu. Tek smo tada, ugledavši zamračeno kopno, s tek nekoliko umjetnih krijesnica nad kućama, dobili dojam u kakvu smo se pustolovinu upustili….Iza ponoći smo uspjeli pronaći kuću u kojoj smo bili smješteni, a tada smo se konačno u miru zasjeli na balkončić našeg apartmana. Iznad nas tek izašli puni mjesec, a ispod nas crno more, razliveno i mirno kao ulje. U daljini svijetleći toranj; vjerojatno jarbol neke jedrilice. Oko nas neopisiva tišina, koju remete par noćnih cvrčaka i daleki lavež pasa kojeg utišava jeka zaljeva. Zujanje hladnjaka iz apartmana nam se činilo kao nepodnošljiva buka. Dobrodošli na Lastovo!

Otok nas je probudio cvrčcima i suncem. U zraku se osjetio miris borova i slatkoga smilja. Izašavši na balkon po prvi puta smo stekli dojam gdje smo – u mirnome zaljevu, tik uz more, okruženi s tek nekoliko kuća, nepreglednim borovim šumama, sa pogledom na okolne otočiće. Hura za pustolovinu!!!

Tek dolaskom na Lastovo sam shvatila komentare ljudi sa foruma da se nadaju da će Lastovo i ostati divlje, daleko i neiskvareno od turizma. Jer to ono upravo i je. Na Lastovu je vrijeme stalo, Lastovo doslovce oslikava onu turističku krilaticu kojom se prizivaju strani turisti u Hrvatsku – Mediterranean as it once was…

Maleni otočić, najveći unutar svoje otočne skupine, sav u znaku broja 46 (površine 46 km2, sa 46 crkvice, 46 otočića i hridi, 46 brežuljka…) sa nekoliko sela uz obalu i glavnim Selom – Lastovom, u srcu otoka.

Obale su stjenovite, strme i uglavnom nepristupačne, a unutrašnjost otoka prošarana brežuljcima i plodnim poljima. More je nepojmljivo kristalno, gotovo svugdje tirkizne boje, a cijeli otok miriše na borove i slatko smilje.

Klasičnih plaža na koje smo svi navikli na Lastovu nema, no kako je more predivno nimalo ne smeta zavaliti se na betonirani mulić i skočiti u more s njega ili se lagano spustiti škalinama u more, budući većina tih poluprivatnih plažica ima osiguranu neku vrstu škalinica za ulaz u more. Stanovnika je malo, kuća/apartmana je malo. Ukoliko unajmite apartman na Lastovu gotovo je sigurno da ćete biti smješteni u prvom redu do mora. Jer onaj drugi uglavnom ne postoji  Stanovnici cijelog otoka su svi redom vrlo pristupačni i nevjerojatno gostoljubivi. Većina njih uzgaja nešto svoje/ide u ribanje. Radosno će podijeliti ono što imaju s gostima. Ne očekujte ovdje lude zabave i tulume – mjestašca odlaze na počinak već oko 22, 23 sata, ali zato vas onda čeka najmirnije spavanje na svijetu. Nebo noću bude posuto milijunima zvijezda – nešto što sam doživjela jedino na Zavižanu i Maloj Učki. Otok je čudesno plodan – imala sam osjećaj da na njemu buja što god da posadiš – od cvijeća do pomidora, koji praktički rastu po ulicama. Pitomosti otoka pridonosi i činjenica da na Lastovu nema otrovnih zmija ili paukova. Opasnost su samo rojevi komaraca

Svaki dan naše lastovske pustolovine smo istraživali drugo mjesto na otoku, no svejedno u tih tjedan dana rajskog odmora nismo uspjeli vidjeti sve što smo željeli…Na otoku je nekoliko sela – glavno i najveće Lastovo, koje je smješteno u unutrašnjosti otoka, nekoliko sela u uvalama sa sjeverne strane otoka (Ubli, Pasadur, Zaklopatica), te jedno selo okrenuto otvorenom moru i Italiji – Skrivena Luka. Povijest Lastova je drevna – naseljeno je još od kamenog doba, preko Ilira i Rimljana, da bi se u 7. stoljeću na njemu naselili Hrvati. Njegovoj uzbudljivoj povijesti svjedoče brojni arheološki ostaci. Najljepše i najšarmantnije mjesto na otoku mi je samo Lastovo, koje se ugnijezdilo na padinama jednog od lastovskih brežuljaka, na strateškoj poziciji između dva lastovska izvora života – mora i plodnih polja položenih između padina brežuljaka.

Lastovo je amfiteatar starih kamenih kuća koje promatraju predstavu života oko sebe. Velikim dijelom kamene kuće datiraju iz 15. i 16. st. i velikim dijelom su vrlo dobro sačuvane, kao i sam originalni tlocrt mjesta. Kroz arhitekturu mjesta vidite drevnu feudalnu raslojenost društva – na samom dnu mjesta, neposredno uz polje, su težačke kuće, koje se penju prema imućnijim kućama oko škole, da bi završile gospodskima na vrhu mjesta prema Kašćelu, koji, nažalost, nije sačuvan u svojem nepatvorenom obliku.

Simbol Lastova su karakteristični dimnjaci – fumari – koji je svaki drugačiji i ukras je kuće u kojoj se nalaze. Svaki fumar je slavlje umješnosti gradnje starih majstora i poznavanja ćudljivih vjetrova koji sa svih strana biju otok.

Osjeća se i utjecaj Italije, koja je početkom 20. stoljeća vladala otokom. Talijani su se pokušavali prikazati dobrim vladarima, te su na otoku sagradili tvornicu prerade ribe, školu…Lastovo je niz godina bilo baza JNA, no nismo imali potrebu istraživati ostatke njihovog boravka na otoku. Koliko god mi je mrzak bilo kakav vid militarizacije u ovom slučaju zahvaljujem JNA što je svojim boravkom na otoku desetljećima onemogućila “razvoj” turizma na ovom otoku i devastaciju obale ružnim hotelima, apartmanima i bukom. Ispod samog Lastova su dvije uvalice – Mihajla i šarmantno selo Lučica – lastovljanski izlaz na more. Preslatka je Lučica…nekoliko starih kamenih kuća i tirkizno more… Turistički nešto više popularna mjesta Zaklopatica i Skrivena Luka su me se najmanje dojmile – ovdje je već zub turizma uzeo svoj danak.

Nije nam nimalo bilo dosadno; svakodnevno smo odlazili na izlete i istraživali – od mjesta do mjesta. Jedan dan smo se odlučili i na izlet barčicom do obližnjeg otočića Sapluna.

Sat vremena ugodne vožnje barčicom među Lastovnjacima, sve do idilične uvalice otočića, s pješčanim dnom koje boji more u kristalni tirkiz, okružene bedemom guste borove šume.

Praćakanje u moru su nam domaćini prekinuli ručkom – friškom i slatkom skušom sa gradela, uz domaću miješanu salatu iz vlastitog vrta, gusto domaće maslinovo ulje i domaće crno vino. Kruna obroka je bila medena domaća lubenica. A vino na Lastovu, gdje god smo ga probali, je prefino… Bilo da je riječ o plavcu, babiću ili rukatcu.

Jedan dan smo posjetili i heliodrom s kojeg puca neponovljivi pogled prema otvorenom moru i Italiji, i prema selu Lastovu; u smjeru Mljeta i Korčule, te naravno, na impresivnu vizuru svjetionika Struga.

Struga je kula stražara Skrivene Luke; ponosno stoji iznad litice visoke devedesetak metara i svojim jarkim svjetlom navješćuje pomorcima blizinu Lastova, Lastovnjaka i njihovih hridi. Drugi je po redu najstariji svjetionik na Jadranu, sagrađen davne 1839. god. Struga ima i svoje stalne žitelje – već treću generaciju obitelji svjetioničara. Ukoliko želite možete u Strugi provesti i svoj odmor, obzirom su u njemu uređeni apartmani, koji nude mir i izolaciju.

Tijekom našeg boravka čak smo imali sreću da se u Lastovu odvijao Festival mediteranskog filma. Školsko dvorište je pretvoreno u mini ljetno kino na otvorenom, u kojem su se vrtili filmovi obojani duhom Mediterana. Mi smo imali sreće nabasati na šarmantni topli španjolski film “Život je lakši zatvorenih očiju”. Gledajući film, čija je radnja smještena u doba Beatlesa, i vozeći se s junacima filma po zabačenim krajevima Španjolske, dodatno smo osjetili da smo na Lastovu izgubljeni u vremenu…Na Lastovu vrijeme teče lagano, sporo, bez stresa, nemate osjećaj da se oko vas događa 21. stoljeće…U jednoj svojoj kolumni Ante Tomić je napisao “Hrvatska s Lastova izgleda bolesno”. Došavši na Lastovo nemoguće je izbjeći taj osjećaj…

Lastovo je izgubljeni raj, uhodani prirodni suživot čovjeka i prirode. Da se razumijemo, život na Lastovu nije lagan. To će najbolje posvjedočiti otočani koje u zimskim mjesecima divlji vjetrovi Jadrana tjednima znaju odsjeći od kopna, a posebice otočki roditelji koji za svaki djelić školskog pribora ili dječje odjeće moraju odlaziti na najbližu Korčulu, i koji moraju svoju djecu već u dobi sa 14 godina slati na školovanje na Korčulu, u Split ili Dubrovnik, jer, eto, na Lastovu nema srednje škole. Rijetki se mladi vraćaju na otok. Život koji ovisi o ćudljivom moru i vremenskim prilikama je neizvjestan i težak, ali u njemu ima nešto iskonsko.  Lastovo vas zove ne samo da uronite u njegovo kristalno i bogato podmorje – Lastovo vas zove da uronite u sebe; da se okrenete s jedne strane k sebi, a s druge da se okrenete prirodi i njenim zakonima koji su iznad sitnih ljudskih bića.

Lastovo znoj svojih stanovnika nagrađuje svojim bogatstvom – bilo da je riječ o podmornoj riznici jata riba, jastozima, hobotnicama, sipama, ili pak o bujnim plodovima koji zriju po lastovskim vrtovima, kalama i poljima. Ovdje je sve prirodno, svježe i prepuno zaboravljenih mirisa i okusa.

Šetajući po skalinadama nabasali smo na jednog nonića koji nam je, nakon što smo mu se obratili, s veseljem prepričao svoja sjećanja na Italiju, na zlatno doba proizvodnje u sada zatvorenoj tvornici riba, na život na Lastovu za vrijeme Jugoslavije.

Na naš upit gdje možemo kupiti domaće maslinovo ulje odveo nas je do jedne voltice gdje nas je domaćica ponudila svojim domaćim rakijama i likerima. A ulje koje smo kod nje uzeli je najbolje maslinovo ulje koje smo ikada probali. Gusto, teško, mirisno, intenzivnog okusa; kao da se ovaj čas iscijedilo pod prešom…

Darežljiva domaćica nam je nakon kupnje njenog ulja i rakija u ruke tutnula i punu vreću jarko crvenih domaćih pelata. Moj dragi ne podnosi povrće, ne podnosi pomidore sjeckane na komadiće, a sirove pomidore smatra toksičnima i opasnima po život. Ali eto – salsu koju sam spremila od tih pelata, domaćeg lastovskog češnjaka, maslinovog ulja i maslina, začinjenu svježom grančicom miomirisnog bosiljka ukradenog iz vrta naših kućevlasnika, je lizao, lizao i lizao. Uz čašu domaćeg crnog vina to mu je bio najbolji obrok kojeg je objedovao unazad nekoliko mjeseci.

Ugostiteljska ponuda je malena, ali vrhunska za tako maleni otok. Nismo posjećivali riblje restorane sa precijenjenim menijima za nautičare u Zaklopatici, ali smo zato probali izvrsnu domaću janjetinu na žaru Kod Pece u Ublima. U sjećanju nam je ostao i posjet šarmantnoj konobi Fumari, smještenoj ispod raskošnih krošnji u srcu samog Lastova, u kojoj po danu možete pronaći okrijepu u debeloj hladovini, a navečer uživati ispod čarobnih niski žarulja, koje od krošnje do krošnje vise poput kakvih bisernih ogrlica izvađenih iz lastovskih podmorskih riznica. Jednu večer smo tamo mezili fantastičan mladi lastovski domaći kravlji sir, u čijoj nježnoj aromi smo prepoznali jasne mirise aromatičnih lastovskih biljaka. Nenadano nas je, pretpostavljamo vlasnik, počastio brusketama popečenim na gradelama, natrljanih češnjakom i osvježenim tankim kriškama sirovih pelata. Moj dragi, pomidoromrzac, je mljackao na sav glas    Konoba Fumar nudi zdravu mediteransku spizu, sa kreativnim twistom – u svježu salatu dodaju motar, fantastičnu pitu od jabuka i višanja obogaćuju ušećerenim mjendulima (bademima)… Moj dragi se tamo još jednom otisnuo u svoju povrtnu pustolovinu, te je moj zelenomrzac guštao u slatkastoj lešadi raštike, boba i biža (graška).

Nabasali smo na tri agroturizma na otoku – možda ih ima i više….Prvom, u Skrivenoj Luci, nismo ni dali priliku jer nas se nije dojmio ambijent. Drugi, na cesti Lastovo-Skrivena Luka je imao fantastičan ambijent; kameno zdanje usred polja, okruženo vinogradima, s povoljnim cijenama, no radio je tek od 19 sati, a to nam je bilo prekasno za jači obrok. Konačno “ne” tom objektu su zapečatili negostoljubiva konobarica, koja po naglasku nije bila netko s otoka (da ne porečem svoju prethodnu tvrdnju da su otočani gostoljubivi….) i čardaš koji je treštao iz sve snage….Da se razumijemo, nemam ništa protiv čardaša, ali NE u dalmatinskom otočnom agroturizmu….Odlazak u agroturizam Podanje se ispostavio kao pun pogodak jer smo bili u ugodnom ambijentu, uz gostoljubive domaćine, odličnu klopu i dobre porcije. Podanje nudi svoje domaće pršute, svoje rakije i vino, hobotnice i meso ispod peke iz vlastitog uzgoja obogaćeno domaćim povrćem, a domaće rakije i desert (kroštuli i svježe smokve) bez posebnog naručivanja dolaze na vaš stol nakon preukusnog obroka.

Općenito, gdje god smo jeli na Lastovu bilo je očito da su sastojci svježi i domaći. Ukoliko idete na Lastovo obavezno ponesite doma neki jestivi suvenir – motar ubran na otočkom kamenjaru, sušene slatke otočke pomidore, kakav liker ili marmeladu, a nas su oduševile slane gere (girice), koje se prodaju u suvenirnici/svaštari u Lastovu kraj pošte i turističkog ureda.

Odlazak sa Lastova nam je teško padao…Teško se vratiti u stvarnost i nesklad. Nakon Lastova nam je slijedila korčulanska pustolovina, koja nas je, sa masom turista, prepunim plažama, apartmanizacijom i bombardirajućom bezličnom ugostiteljskom ponudom samog grada Korčule, zapljusnula kao šokantni udarac posred lica. Zapali smo u, kako smo ju nazvali, postlastovsku depresiju….Iskreno, dvoumila sam se da li da uopće pišem ovaj članak, jer što se više ovakav raj javno hvali veće su šanse da će raj preplaviti posjetitelji željni tog doživljaja i devastirati njegovu idilu…nadam se da to neće biti posljedica pisanja ovog članka. Nadam se da će, ako ga itko pročita i odluči posjetiti Lastovo, ovaj članak poslužiti kao poticaj da se Lastovo očuva upravo ovakvo kakvo je – skladno, nepatvoreno, pošteđeno masovnog turizma i suvremenog zuba vremena. Dragi moji, čuvajte ovakve bisere, potrudite se poticati njihovo očuvanje i ne pokušavajte ih prilagoditi sebi i svojim potrebama – prilagodite se vi njima.